Postoje rivalstva u sportu, a zatim postoji Novi Zeland protiv Australije u ragbiju; kad god dođe do sukoba između All Blacksa i Wallabiesa, svijet gleda. Dresovi su možda izvezeni u crno i zlatno, ali priča je ipak ispisana krvlju, znojem i nepopustljivim ponosom. Dana 27. rujna 2025., u 05:05 (UTC), kotao Eden Parka u Aucklandu ponovno će eksplodirati dok se vraća jedna od najikoničnijih utakmica ragbija. Ovo nije samo još jedna utakmica Rugby Championshipa; to je otkucaj srca južnoameričkog sporta i sukob kultura, nasljeđa i nepopustljive ambicije.

Za kladioničare, ova igra nudi više opcija nego švedski stol:

Rivalstvo između ova dva ragbi velesila seže u 1903. godinu, kada je Novi Zeland pobijedio Australiju u svom prvom Testu rezultatom 22–3. Od tada, to je bilo jednostrano s 199 odigranih utakmica, s 140 pobjeda za All Blackse, 51 za Wallabiese i 8 neriješenih rezultata, ali tvrditi da je ovo rivalstvo jednostrano znači pogrešno ga protumačiti. Više od stoljeća, ova utakmica je uglavnom bila pitanje uspona i padova, dominacije jednog tjedna, ponora sljedećeg, i trenutaka koji se nikada neće zaboraviti.

Bledisloe Cup, koji se prvobitno igrao 1931. godine, istinski je zlatni konac koji se provlači kroz sve ovo. Posjedovanje tog pehara znači imati pravo na hvalisanje preko Tasmanskog mora, nešto što Novi Zeland neumoljivo čini od 2003. godine. Prošlo je 22 duge godine u kojima navijači Wallabiesa ustaju svake sezone, nadajući se da će ovo biti ta godina, samo da bi ponovno vidjeli crni plimni val kako ih preplavljuje. Ipak, nada nikada ne umire, i svaka Bledisloe noć donosi nadu za prepisivanje ragbi scenarija.

Ako je ragbi religija na Novom Zelandu, Eden Park je njihova katedrala. Za All Blackse, to nije samo prednost domaćeg terena, to je sveto tlo, na kojem je gubitak protjeran od 61. sezone. Bilo je to 1986. godine, posljednji put kada je Novi Zeland izgubio Test na Eden Parku, što je sada niz od 51 utakmice bez poraza. To je broj toliko zlokoban, toliko primamljiv, da lebdi nad momčadima koje posjećuju izdaleka poput olujnog oblaka.

Za Australiju, ovaj stadion bio je groblje ambicija. Godinu za godinom, hrabre momčadi Wallabiesa dolaze u Auckland s planovima, nadom i vatrom u srcu. Godinu za godinom, odlaze s modricama, kajanjem i pričama o tome što je moglo biti. Međutim, ragbi, baš kao i život, svodi se na vjerovanje da je nemoguće moguće; zato se Wallabies i dalje vraćaju, i zato navijači i dalje vjeruju, jer jednog će dana tvrđava pasti, a kakav će to dan biti.

Kako ulaze u ovaj susret, Rugby Championship već je promijenio očekivanja.

Priče su slasne: ranjeni div kod kuće protiv revitaliziranog rivala koji osjeti krv.

Momčad Novog Zelanda još je uvijek ispunjena igračima svjetske klase, iako su se pojavile pukotine.

U napadu, Scott Barrett predvodi grupu igrača koji se još uvijek mogu nametnuti u prekidu. A tu je i Ardie Savea – čiji je rad na prekidu učinio ga jednim od najutjecajnijih igrača u svjetskom ragbiju. Njegovi obrambeni nasrtaji, oduzete lopte i eksplozivni prodori često mijenjaju tempo utakmice.

Beauden Barrett nastavlja predvoditi liniju, a njegovo taktičko šutiranje i vizija možda će mu omogućiti da kontrolira tempo pod svjetlom na Eden Parku. Mark Telea, koji je električan na krilu, donosi metre i eseje, a njegova brzina uvijek predstavlja prijetnju.

Međutim, unatoč njihovoj briljantnosti, All Blacksi su dopustili prosječno 25 bodova po utakmici tijekom Prvenstva. Njihov obrambeni zid škripi i dovoljno je neuredan ako Wallabies uspiju skupiti hrabrosti da preuzmu inicijativu.

Godinama je australski ragbi morao nositi teret svoje povijesne prošlosti, ali ovdje je pravi znak, pod vodstvom Joea Schmidta, da su na putu oporavka.

Napadači su vratili svoj ugriz. Allan Alaalatoa je podigao ruku i vodio čvrstom odlučnošću, dok je Nick Frost postao moćna sila u redovima. Ozljeda Roba Valetinija je teška, ali Pete Samu donosi mobilnost u treći red.

U vanjskoj liniji, Wallabies imaju uzbuđenje, ako ne i vještinu za usporedbu. Marika Koroibete ostaje noćna mora za obranu zbog brzine i snage koju donosi, što mu omogućuje da gotovo po želji probije liniju. Andrew Kellaway donosi klasu u završnici, dok veteran otvarač James O'Connor može donijeti stabilnost i kreativnost.

Prema brojkama, Wallabies postižu prosječno 28,5 bodova po utakmici ove sezone – više od All Blacksa – i ta napadačka prednost ih čini opasnima. Njihov kriptonit? Završavanje usko izjednačenih utakmica.

Neki igrači ne samo da igraju – oni mijenjaju igre.

S obzirom na sve to, što kaže narativ? Mnogo povijesnih ulica okružuje Eden Park, i to puno govori! Novi Zeland se suočava sa svim pritiskom na svijetu, a u ovom kutku je obično kada se kandže i očnjaci zaoštre. Međutim, Australija ulazi u natjecanje s uzdignutih ramena, laganim korakom, i iščekivanjem koje čeka da sruši tvrđavu.

Sve sugerira da bi to moglo biti bolno i nezaboravno rivalstvo: All Blacksi željni povratka svoje dominacije, Wallabiesi žude za poviješću.

Bez obzira na ishod, ova utakmica će imati posljedice koje će trajati duže od 80 minuta. Za All Blackse, to je pitanje ponosa, iskupljenja i prilike da ponovno dožive svoju auru na Eden Parku. Za Wallabiese, to je pitanje vjere, transformacije i prilika za stvaranje energije kod kuće i inspiriranje nove generacije.

Za navijače, radi se o pričama koje će nositi sa sobom godinama – o intenzitetu hake, borbi Wallabiesa i magiji eseja koja se čini sudbinom. Za kladioničare i ljubitelje životnog stila, ovo je prilika da dožive igru na intimnijoj razini, gdje ulog povećava svaki obrambeni nasrtaj i udarac.